Skip to main content

Adaptacija iz perspektive djeteta

Četvrti dan adaptacije na vrtić. Svakim danom ostajemo sve dulje u skupini bez svojih mama i tata. Sve nam je još uvijek čudno i novo, ali počinjemo misliti da ove naše tete i nisu tako loše! Igraju se s nama i tješe nas kad nam fale mame i tate. Mi ponekad i dalje plačemo, ali to je zato što nikada prije nismo ovdje bili i ne razumijemo zašto ne možemo i dalje biti kući s nonićima.. Oni su nas najbolje čuvali i vjerujte nam, sve su nas uvijek slušali!

Ne znamo da li će nas i u vrtiću svi slušati kao nonići jer, ovdje nas je ipak mnogo! Mi ćemo se ipak truditi da to postignemo pa ćemo vidjeti kako će biti. Ne shvaćamo zašto nema svatko svoje igračke i zašto nam tete govore da moramo međusobno dijeliti stvari. Da li one znaju da to nije uvijek lako? Nonići se nikada nisu željeli igrati baš s autićem s kojim smo se igrali mi u tom trenutku i nikada nisu plakali kada im nismo dali lutkicu da je oni nahrane. Oni su zbilja bili jako razumni!

Razmišljali smo malo i odlučili ipak promatrati kako to rade naši stariji prijatelji. Oni su u vrtiću već bili prije nas i oni čak više ni ne plaču. A vidimo da imaju i mnogo prijatelja i čini se da je njima ovdje baš lijepo. Možda ti netko postane prijatelj kada podijeliš s njime igračku? Morat ćemo to ipak još malo ispitati prije nego se odlučimo na tako nešto. Učiti od starijih prijatelja za sada nam se čini baš dobra ideja!

Što bismo željeli (osim biti kući s nonićima, naravno)? Željeli bismo da nas mame i tate razumiju kada smo tužni i da nam ne govore da ne plačemo.. jer znate, jako je teško ne zaplakati kada vam suze dođu u oči. A one dođu same od sebe. Mislimo da je i odraslima to teško, iako se ponekad pretvaraju da mogu uvijek biti jaki.

Željeli bismo da budu strpljivi s nama i da ne budu ljuti što nam malo sporije ide. Sjećamo se da je i mama pričala tati kako joj je bilo teško na novom poslu iako su oni mislili da ih mi ne čujemo jer smo se u to vrijeme igrali. Ali znate što? Mi ih uvijek čujemo, čak i tada kada oni pričaju vrlo tiho. Mi ih možemo čuti čak i dok se igramo jer ih ipak, znate, moramo i tada čuvati. 🙂

Evo, zovu nas tete na ručak! To je dobar znak jer poslije toga uvijek brzo dođu mame i tate. A to je ipak najljepši dio dana. Ponekad ćemo im ispričati sve što nam se toga dana dogodilo u vrtiću, a ponekad nećemo biti raspoloženi za pričanje. Važno nam je da naše mame i tate to poštuju. Kada tatu nije volja pričati, on najčešće kaže da je umoran, a mama kaže da je boli glava. I to smo sve shvatili, iako oni misle da mi ne razumijemo.

Možda ćemo popodne čitati priče ili igrati nogomet. A možda otiđemo u šetnju ili na sladoled. Ali otkrit ćemo vam još nešto.. Nama je zapravo svejedno što radili. Jedino što nam je zbilja važno je to da smo zajedno. Tada imamo osjećaj da sve možemo prebroditi i osjećamo se sigurnima i sretnima. Baš onako kako bi se svako dijete trebalo osjećati, zar ne?

Anna Goreta Giannini, psihologinja