In Memoriam – Branka Franković

U četvrtak, 28. rujna, napustila nas je naša draga i voljena kolegica i prijateljica Branka Franković. Branka je od 29.08.1988. godine zaposlena u Dječjem vrtiću „Pjerina Verbanac“ kao odgojitelj predškolske djece, gdje je neprekidno radila sve do svoje smrti. Gotovo dvadeset godina provela je radeći u PO Potpićan. Ostavila je u našem vrtiću neizbrisiv trag i ušla u srca svih koji su je poznavali. U njima živi i sada, i zauvijek će živjeti.

 

Draga naša Branka,

Teško je oprostiti se od prijatelja, a opet sretna sam što smo tolike godine provele radeći zajedno i družeći se. Prošlo je punih trideset godina. Istina je da ne cijenimo nešto dok to ne izgubimo. U životu postoje trenuci kada shvatimo da nam netko toliko nedostaje da ga želimo preseliti iz snova u stvarnost samo da ga još jednom možemo zagrliti. Za mene je ovo taj trenutak.

Draga Branka, toliko bih željela da te mogu još jednom zagrliti i poljubiti. Htjela bih da ti mogu reći da nam je svima tako teško što se nismo s tobom oprostili, što ti nismo rekli da smo ti prijatelji, da ti pružimo rame da se na njega osloniš, i da nam povjeriš svoje strahove, svoja maštanja, snove i nadanja. Otišla si bez pozdrava, bez riječi bez onog tvog „Haj ženo, imaš li šta za mene!“

Svi smo ostali nijemi, s nevjericom u očima, s tugom u srcima i suzama u očima. Otišla je naša Branka!

Tolike si godine s ljubavlju radila svoj posao, voljela svoju djecu, brinula o njima i mnoge naraštaje na pravi put odvela. Sigurna sam da će mnoga mala srca s ljubavlju nositi u svom srcu sjećanje na tetu Branku. Naročito djeca iz područnog odjeljenja Potpićan gdje je naša Branka radila dvadeset godina. Sjećat će se Branke s ljubavlju i njezine kolegice iz Potpićna s kojima je tamo radila.

Njezina dobrota, ljubav, snaga i spontanost, a zasigurno i originalnost zauvijek će ostati u našim srcima i sjećanju. Njezina ljubav za pokojnim suprugom neizbrisivo je promjenila njezin život. Samo je njihovo dijete, njihov sin Antonio bio svijetla zraka u njenom životu. Uvijek je govorila da je samo on gura dalje u životu. I kada smo svi mislili da je sada sve krenulo dobrim putem, ti si nas napustila bez riječi pozdrava.

Jedan je pjesnik rekao da smrt zapravo ne postoji jer ljudi umiru samo kad ih svi zaborave. Ti ne moraš brinuti. Tvoj sin Antonio, tvoja sestra Izabel i tvoj brat Vojko nikada te neće zaboraviti.

Nikada te neću ni ja zaboraviti. Neće te zaboraviti tvoje kolegice, svi koji su s tobom radili, tvoji prijatelji, djeca iz vrtića i njihovi roditelji.

Draga naša Branka, s tugom u srcu i dužnim poštovanjem upućujemo ti posljednji pozdrav uz zahvalnost što si bila dio naših života. Neka ti je vječna slava i hvala. Laka ti ova naša istarska gruda. Bilo je dobro poznavati te i uvijek ćeš nam nedostajati.

 

Ravnateljica i djelatnici Dječjeg vrtića