Skip to main content

Obiteljska pravila

Jedan od prvih pojmova o koje se najčešće spotaknem kada govorim o odgoju djeteta, predstavlja upravo riječ odgoj. Život u obitelji, sa svojim partnerom/partnericom i svojim djetetom/djecom, suživot je u kojem jedni druge upoznajemo, jedni se drugima prilagođavamo, učimo jedni od drugih, i zajedno – živimo. Ako već na samom početku ovog teksta promijenimo perspektivu iz pozicije odgoja u poziciju suživota, napustili smo perspektivu koja implicira uloge, teoriju i jednosmjernost, te prešli na perspektivu koja podrazumijeva proces, autentičnost i zajedništvo. A ova će nam pozicija, vjerujem, pomoći da lakše razgovaramo o postavljanju obiteljskih pravila.

Svaka obitelj ima svoja pravila. Pravila nam, osim što su neophodna za uspješno funkcioniranje obitelji, služe da nam suživot bude predvidljiviji te pružaju djetetu osjećaj sigurnosti. No kako se život u obitelji ne bi pretvorio u organizaciju s gomilom pravila kojima se treba podređivati, važno je i razmisliti o pravilima u donošenju pravila.

Za neka je pravila neophodno da ih donesu odrasle osobe, odnosno roditelji. To su pravila koja se odnose na zaštitu sigurnosti ili zdravlja djeteta. Takva pravila nije moguće mijenjati i njihovo donošenje u potpunosti leži na odgovornosti roditelja. No postoje i ostala pravila koja ne moraju donositi isključivo roditelji, već u čijem donošenju mogu sudjelovati svi članovi obitelji. Ako je dijete dovoljno zrelo da može sudjelovati u donošenju pojedinih pravila (u pravilu su za to djeca starije vrtićke dobi već sposobna), uključite ga u raspravu i dokažite mu da vam je važno čuti njegovo mišljenje. Pravila koja su donesena dogovorom, uzimajući u obzir mišljenje svakog člana obitelji, pravila su koja imaju najveću vjerojatnost da će biti poštivana iz razloga što se baziraju na međusobnom uvažavanju, a ne na dokazivanju roditeljske nadmoći.

Postavljajte pozitivno usmjerena pravila

Svakom djetetu njegovi roditelji predstavljaju sigurnu bazu u kojoj se ono prvenstveno mora osjećati zaštićenim, te zadovoljiti svoje potrebe za ljubavlju i pripadanjem. U obiteljima u kojima se svakodnevnica svodi na gomilanje zabrana kojih se treba pridržavati nije jednostavno biti dijete, ali ni roditelj. Stoga kada postavljamo pravila, poželjno je voditi računa da ista ne posjeduju nužno negativnu konotaciju kako ne bi počela djeci, a i roditeljima predstavljati teret. To možemo izbjeći na način da pravila usmjerimo pozitivno, drugim riječima da zabrane preformuliramo u dopuštenja. Tako primjerice pravilo U kući ne trčimo, možemo preformulirati u pravilo U kući hodamo polako ili Trčimo ispred kuće. Pravilo Prije ručka nije dozvoljeno jesti slatkiše, možemo preformulirati u pravilo Slatkiši su dozvoljeni nakon ručka i sl. Pozitivno usmjerena pravila preusmjeravaju djeci fokus sa zabranjenog na dopušteno i samim su time mnogo privlačnija za prihvaćanje.

Izrecite djetetu svoja očekivanja

Pravila kod kuće ili pravila u situacijama kada se nalazimo na mjestima kada od djeteta očekujemo (ili ne očekujemo) nekakvo ponašanje, ponekad nisu dovoljna da bi dijete u potpunosti razumjelo što od njega tražimo. Kada se nalazimo u situaciji koja je djetetu nova ili nepoznata, iznimno je važno objasniti djetetu što točno od njega očekujemo. Uzmimo za primjer odlazak u trgovinu. Mnogi roditelji planiraju posjet trgovini unaprijed i razgovaraju s djetetom o prihvatljivom ponašanju, no većina razgovora najčešće se ipak bazira na zabranama. Ako djetetu kažemo: Ne smiješ trčati; Ne smiješ dirati police; Ne želim da praviš scene kada odbijem kupiti ono što želiš.. dijete je vjerojatno shvatilo što ne smije, ali je li pritom doznalo što smije? Dakle, roditelji moraju osvijestiti da se kod malene djece ovakve stvari ne podrazumijevaju, već se moraju izgovoriti. Primjerice: Ne smiješ trčati, ali smiješ hodati ili voziti se u autiću-kolicima; Ja ću kupiti namirnice za ručak, a ti smiješ odabrati jednu čokoladu koja ti se najviše sviđa; Želim da mi budeš blizu kako bih te u svakom trenutku mogla vidjeti.. Ovakvim konkretnim i nedvosmislenim uputama predviđamo unaprijed moguće situacije te jasno izričemo djetetu što od njega očekujemo.

Također, potrebno je pripaziti kojim rječnikom djetetu izričemo pravila, dopuštenja ili očekivanja. Koristimo li prečesto riječi poput dobro, pristojno, lijepo, i sl., izvrstan je trenutak da se zapitamo što zapravo djetetu time želimo poručiti? Razmislimo o sljedećoj rečenici: Stoput sam ti ponovila da se lijepo ponašaš, a ti tako?! Po intonaciji našega glasa, mimici lica ili gestama, dijete će shvatiti da nismo zadovoljni njegovim ponašanjem. No što mi podrazumijevamo pod lijepo te što nam to specifično smeta pod tako, dijete neće razumjeti, ma koliko mu puta (pa čak i „stotinu“) to ponovili. Dakle, čim konkretniji budete, čim detaljnije upute djetetu date, veći su izgledi da vas dijete shvati, te u konačnosti, da očekivano i primijeni.

Što kad se pravila ne poštuju?

Došli smo, do među roditeljima najčešće postavljenog pitanja. Što kad se dogodi loš dan, kriva prognoza ili kad dijete jednostavno odluči da neće poštivati pravilo? No, prije no što odgovorimo na ovo pitanje, zamolit ću vas da razmislite, što vi radite kada odlučite ne poštivati određeno pravilo na poslu, u prometu ili bilo kakvoj drugoj životnoj situaciji? Ako odgovor glasi – snosim posljedice, upravo ste odgovorili na prvo postavljeno pitanje.

Iza svake reakcije, bilo pozitivne ili negativne, uvijek proizlazi određena posljedica. Čim prije dijete to uspije shvatiti, shvatit će i realnost socijalnog reda te početi preuzimati odgovornost za vlastito ponašanje. To nazivamo i principom prirodnih i logičnih posljedica. Ako razbijem, moram popraviti ili kupiti novo; Ako prolijem, moram obrisati; Ako ne pojedem ručak, bit ću gladan.. Štite li roditelji djecu ovakvih posljedica, dijete neće biti u mogućnosti učiti o vlastitoj odgovornosti. Princip prirodnih i logičnih posljedica razlikuje se od kažnjavanja djeteta zbog toga što, između ostalog, i u ovakvim situacijama nudi djetetu izbor umjesto isključivog pokazivanja roditeljske nadmoći. Dakle, na rođendanu u igraonici, ili će dijete čekati svoj red na tobogan (to je pravilo) ili će gurati djecu i penjati se preko reda, a tada napuštamo igraonicu i odlazimo kući (to je posljedica). Važno je imati na umu da čim su djetetu posljedice logičnije, lakše će ih i brže prihvatiti. Ponavljam, cilj nije uspostaviti nadmoć nad djetetom, već naučiti dijete kako je ono odgovorno za svoje ponašanje i za posljedice koje snosi.

Logične posljedice neće biti djelotvorne ako roditelji upadnu u zamku neumornog ponavljanja ili još gore, neostvarenih prijetnji. Ništa ne morate ponavljati u nedogled jer, vjerujte, dijete vas je izvrsno dobro čulo i prvi puta! Ako vas ne doživljava, znači samo da je već naučilo kako posljedica neće uslijediti i zbog toga ne pronalazi razlog zašto bi moralo mijenjati svoje ponašanje. I zato ću završiti s rečenicom koju ste zasigurno svi nebrojeno puta čuli – Djeca nas slabo slušaju, ali izvrsno dobro promatraju kako se ponašamo. Zato manje govorimo, više djelujmo, i uvijek težimo tome da predstavljamo najbolji mogući uzor vlastitoj djeci.

Anna Goreta Giannini, psihologinja