„Drin drin“– mobitel zazvoni kasno u noć. „Neće nas dugo biti, završili smo u bolnici!“– napiše majka. Drugog dana majka obavještava roditelje iz skupine i kaže: „Šaljite nam video zapise grimasa jer moramo puno vježbati usnice.“ Toliko snažna rečenica kojom majka daje do znanja kako ne želi da dugo građeno partnerstvo, između djevojčice i njezine jasličke obitelji, odjednom prestane. U meni se budi tračak radosti i sreće jer znam da, nakon godine i pol uloženog truda, naše je partnerstvo na dobrom putu i svakodnevno raste.
No, što je zapravo partnerstvo?
Partnerstvo, prvenstveno uključuje odnos između roditelja i odgojitelja koji se odvija u određenom okruženju te ima određenu vremensku dimenziju. Ono počiva na međusobnom poštovanju, povjerenju, ravnopravnoj i otvorenoj komunikaciji, aktivnom slušanju. Povrh svega, uključuje visoku razinu empatije i tolerancije, kao i dijeljenje zajedničke odgovornosti roditelja i odgojitelja. Što je razina partnerstva veća, to roditeljima i odgojiteljima omogućuje bolje razumijevanje djeteta i kreiranje zajedničkog cilja usklađenoga s individualnim i razvojnim posebnostima svakog djeteta ponaosob.
Vratimo se na početak priče i razvijanje partnerstva s obitelji djevojčice koja je u bolnici. Drugoga dana u jaslicama s djecom razgovaramo o djevojčici koja je u bolnici, a time i širimo spoznaju tko su doktori i medicinske sestre, čemu služi bolnica i slično. Nastojimo okupiti djecu i izraditi video zapis u kojoj djevojčicu pozdravljamo i šaljemo puno „medvjeđih“ zagrljaja za brzi oporavak. Pritom majka dostavlja video zapis u kojem djevojčica pozdravlja svoju skupinu. Video zapis ponukao je našu skupinu da izradimo „ozdravnicu“. Djeca su na papiru otiskivala, kako oni kažu: „Ručice za Nikolinu“. Odgojiteljice su potom napisale kratak tekst, a zatim je uslijedila predaja „ozdravnice“ baki. Upravo je baka dio šire obitelji koja nam ujedno i pomaže u građenju partnerstva. Naravno da nismo naše partnerstvo ni ovdje zaustavili. Kako djevojčica mora vježbati usnice, raditi grimase, odlučili smo se za izradu knjižice u kojoj će glavni likovi biti djeca skupine. Ista će služiti djevojčici pri vježbanju mišića lica.
Nije li pojam partnerstvo poput igre Tetris?
Slaganjem, nizanjem, nadopunjavanjem kockica različitih boja razvija se partnerstvo. Stoga, iako smo odrasli, svakodnevno nastojimo posvetiti svoje vrijeme igri Tetrisa u kojoj se međusobno nadopunjujemo razvijajući, nadograđujući i njegujući naše partnerstvo čije dobrobiti osjećamo svi – i odgojitelji, i roditelji i djeca.
Rea Radin, mag.praesc.educ.
